Izvor: Glas Koncila
Darku Fiketu iz Zaboka davali su samo 24 sata života, a više je od 40 godina aktivan u župi, kao vatrogasac, novinar, glazbenik, kao član Matice hrvatske i više drugih udruga
Zabočki župljanin Darko Fiket 40 godina aktivno služi u Crkvi. Župnikova je desna ruka u gotovo svim područjima djelovanja, od službe zvonara i sakristana preko izvanrednoga dijeljenja pričesti do ministriranja i svih ostalih župnih potreba.
Rođen je 11. ožujka 1977. u Zagrebu, a živi u Grabrovcu u Zaboku, gdje je završio osnovnu školu. Zatim je upisao Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika, a završio srednju školu za upravnoga referenta.
»Moji roditelji Josip Fiket i Barbara r. Lončarek zajednički su životni put započeli 1976. sakramentom ženidbe u župi sv. Petra i Pavla Petrovsko, odakle je rodom moja majka«, pripovijeda Darko. Životni im je put bio isprepleten usponima i padovima, mukotrpnim radom i odricanjem kako bi na noge postavili moju mlađu sestru Davorku i mene. Sjećam se da smo živjeli veoma skromno s radničkim plaćama, no uvijek su se pobrinuli da mi kao djeca ne oskudijevamo«, rekao je.
A dali su mu samo 24 sata…
»Već od začeća bio sam ‘komplicirano’ dijete jer je majka provela čitavu trudnoću u bolnici i dosta se mučila. Rođen sam, naime, kao nedonošče s nevjerojatnih tek 1,16 kg i 36 cm. U zagrebačkoj Petrovoj bolnici mami su rekli da mi preostaje najdulje 24 sata. Ipak sam preživio, korijen mojega imena dolazi od riječi dar…
»Želim biti Isusov svjedok i u potpunosti nasljedovati njegov životni stil. Nije lako, ali isplati se živjeti za Krista«
Kad gledam na svoj protekli život, zaista mogu potvrditi smisao svojega života, a to je da sam od Boga darovan svojim roditeljima kako bih im bio radost, a istodobno i svim ostalima koji me okružuju. Bog mi je namijenio zadaću i nije dopustio da postanem anđeo na nebu, nego da, kako mi neki znaju reći, postanem njihov ‘anđeo’ ovdje na zemlji koji ih hrabri u svim radosnim i nesretnim situacijama. To je, očito, moje poslanje. Ime mi je nadjenuo pokojni djed Matija, kojega, nažalost, nisam upoznao. Mlađa sestra i ja djetinjstvo smo proveli kao i sva ostala djeca, uobičajeno uz poznate ‘dječje bolesti’, no uvijek smo dijelili sve što smo mogli. Školski dani bili su nam isprepleteni raznim obvezama. Svejedno smo pronalazili vremena za zajedničku molitvu i odlazak na misna slavlja. Roditelji nam nisu bili strogi, iako nam nisu baš sve dopuštali. Usađivali su nam one temelje odgovornosti i marljivosti koje nastojimo i danas nadograđivati.«
1 od 5
Ministrant, sjemeništarac, zvonar…
»Moji prvi koraci u crkvi bili su u svibnju 1984. godine, mjesecu Blažene Djevice Marije, kojoj se i danas rado utječem, osjećam njezin snažni štit i zagovor. Imao sam tada šest godina i sramežljivo sam gledao dečke kako se ‘motaju’ oko oltara. Tako sam ih ja tada doživljavao. Tadašnji župnik, sada pokojni Ivan Vnučec, jednom me zgodom, kada nije bilo ministranata, pozvao da mu budem ministrant. Otada sam do danas u toj službi. Promatrajući župnika Vnučeca, polako se u meni budila klica poziva. Negdje u petom razredu osjetio sam da sam ‘malo drugačiji od drugih’, poželio sam biti svećenik. Doduše, nisam odmah shvatio dar poziva. Postao mi je sasvim jasan potkraj sedmoga razreda kada sam svojim roditeljima i župniku izrazio želju da bih želio biti svećenik. Najprije sramežljivo, a onda kasnije sa žarkom željom da idem u sjemenište. Život u sjemeništu nije bio nimalo lak i naučio me jako puno. Najviše o ljudskim, moralnim i duhovnim vrijednostima koje bi trebale svima biti na prvom mjestu, a koje su u ovo užurbano vrijeme današnjice narušene mlakošću i sebičnošću, kao i činjenicom da uvijek samo ‘ja’ mora biti na prvom mjestu. Dogodile su se neke nepredvidive okolnosti u kojima sam trebao prekinuti školovanje. Nisam očajavao, nego nastavio dalje svoj hod, kako u društvenom životu tako i u životu Crkve. Od 1993. godine moji su roditelji preuzeli brigu o održavanju naše župne crkve kao zvonari, a nakon toga sam nastavio ja tamo gdje su oni stali. U tom sam se vremenu još snažnije izgrađivao u vjeri.«
»Želim biti Isusov svjedok«
»Dolaskom 1997. godine mladoga župnika Marijana Culjaka naša je župa poprimila novu dimenziju u kojoj smo nastojali zajedničkim snagama izgrađivati zajednicu u duhovnom, materijalnom, obiteljskom, liturgijskom, karitativnom i svakom drugom planu. Župnikova potpora tada je i meni dala još veću snagu da se izgrađujem u boljega čovjeka i da, iako nisam postao svećenik, ostanem još više povezan sa župom, župnicima i kapelanima.
»Riječi govore, ali primjeri privlače. Pokušavam ostvariti primjer živeći živu vjeru«
Ušao sam u župno pastoralno vijeće, započeli smo s projektom izdavanja župnoga listića, izradom mrežnih stranica i mnogim drugim sadržajima koji su obogaćivali život naših župljana. Uspostavom Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije postao sam župni medijski suradnik. Ta me odgovornost dovela do dekanatskoga koordinatora župnih suradnika, zatim do članstva Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije kao predstavnika vjernika laika Krapinskoga dekanata. Počašćen sam i službom izvanrednoga djelitelja pričesti. Želim biti Isusov svjedok i u potpunosti nasljedovati njegov životni stil. Nije lako, ali isplati se živjeti za Krista. Ima nerazumijevanja, pljuvanja, kao i u Isusovo vrijeme, no Božja ljubav i milosrđe uvijek donose radost u našim životima, tako i u mojem. Ne očajavam, nego hrabro idem dalje bez obzira na te kušnje. Život bez Boga i Crkve bio bi mi prazan. Mnogi su znali uperiti prst u mene i reći: ‘Evo onoga crkvenjaka!’ Meni to nije smetalo jer je to moj odabir i pravi put za mene, ne iz običaja, nego iz ljubavi. Znam komu vjerujem i tko je za mene Isus.«
Više od četvrt stoljeća na radiju
»Profesionalno sam se ostvario na radiju, kamo sam došao sasvim slučajno. Zaposlen sam na Zagorskom radiju. Godine 1997. otvorila se mogućnost rada na lokalnoj radijskoj postaji pa sam se prijavio na audiciju. Ide 26. godina kako sam započeo svoje djelovanje na radiju, od jedne emisije, tada duhovne, zatim povremenoga rada za vikende i blagdane. Od 1998. godine započeo sam rad i u svakodnevnom dnevnom programu, nadam se da će se tako nastaviti i dalje. Nisam radijski profesionalac, nego amater koji je s vremenom naučio raditi sve u programu, od tehničko-tonske realizacije i glazbene produkcije sve do novinarskoga dijela posla. Osim mojega angažmana u župi, aktivan sam i na drugim životnim poljima, u svojem gradu i dalje, kao vatrogasac, novinar, glazbenik, kao član Matice hrvatske i više drugih udruga.
Mnogi su mi ljudi bili potpora na mojem životnom putu, posebno svećenici, župnici, kapelani. Posebno sam zahvalan svojemu dugogodišnjemu duhovniku o. Zvonku Vlahu i današnjemu župniku Branku Riseku. Uz sve njih naučio sam da ako imamo Gospodina za svojega životnoga suputnika, sigurno ćemo i mi jedni u drugima lakše pronaći suputnike, a onda i suradnike. Riječi govore, ali primjeri privlače. Pokušavam ostvariti primjer živeći živu vjeru. U tome molim zagovor nebeske majke Marije i našu zabočku zaštitnicu i zagovornicu sv. Jelenu Križaricu.«
»Na nama je sijati sjeme«
Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije potaknula je puno pitanja, ali i puno inicijativa. Naše župe trebaju biti središta nove evangelizacije. Na nama je sijati sjeme, a Bog će odlučiti kada će ono dozreti i donijeti ploda. Imamo divnih uzora. Sam bl. Alojzije Stepinac rekao je riječi koje i danas itekako vrijede: »Karaktera danas treba više nego ikada. Treba nam ljudi koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome kako puše vjetar, nego ljudi, koji će stajati, kako veli riječ – kao klisura.«
